Bez Sjene, Zoran Novak [free biff chip and kipper ebooks .TXT] 📗

To si vec shvatila,
da srce moje je lutalica.
Njezna ptica bez gnijezda svog,
kojoj dom je samo nebeski svod.

To si vec shvatila,
da zaljubljen sam u tebe, moja mila.
Trazim samo osmijeh na licu tvom,
neka bude prijatelj osmijehu mom.

To si vec shvatila,
da ljubavi raznih ima.
Neke drzis u rukama,
druge zive tek na krilima sna.

To si vec shvatila,
ova pjesma samo je tvoja.
Koju pisem za tebe ja,
dok ti jos lutas poljima sna.

To si vec shvatila,
ova ljubav nema kraj.
I sve sto od nje zelim ja,
da budem dio tvojih sretnih
sjecanja…tvoj luckasti vitez od sna…

Ostavi prozor otvoren,
mozda veceras svratim ja.
Da te u oci pogledam,
da ti kazem da sam jos uvijek sam.
Ali da te sanjam svaku noc,
sa smijeskom na usnama i vatrom
u rukama.

Ostavi prozor otvoren,
neka ti vjetar zapjeva.
Onako njezno kao sto
sam tebi nekad pjevao ja.

Ostavi prozor otvoren,
zlatni mjesec na nebu sja.
Neka ti bar on lice dodirne
svojim njeznim zrakama.

Ostavi prozor otvoren,
drvo pod njim nasu pricu zna.
Pa ce te sjetiti kako sam te pod
krosnjom njegovom, u snu
ljubio ja.

Ostavi prozor otvoren,
I upali svjetlo kraj kreveta.
Neka dusa moja zna da se
kuci vraca

Pozeljela je da se budi,
bas na tvojim rukama.
Neka su joj grudi tvoje,
nocu meka postelja

Pozeljela je nesto lijepo,
sto nosis u ocima.
Ono mjesto gdje se krije
duse tvoje carolija.

Pozeljela je srce tvoje,
da joj sapce: jedina…
Da je volis ko sto nisi,
prije nikad nikoga.

Pozeljela je kapi meda,
sa tvojih usana.
Ruke tvoje oko svojih
uzdrhtalih bedara.

Pozeljela je, toplim dahom,
da joj budis grudi usnule.
Poslije svega, tiho da ti kaze,
koliko voli te.

Pozeljela je da se dani,
svi u noc pretvore.
Da barem jednom vrijeme
na trenutak zastane.

Pozeljela je ljubav cistu,
kao rosa jutarnja.
Svim je srcem pozeljela,
za sebe tek komadic sna…

Znaj, doci cu do tebe.
Zorom ranom ugledat'
ces me.
Kad se ptice pjesmom
oglase,
zacuti ces moje korake.

Ceznjom, pokucat' cu ja
na vrata tvoja.
Kad te vidim, osmijehom,
cu te pitati da li jos si moja?!

Lice cu ti staviti u dlanove
svoje,
u tisini, pusti mi da uronim
u oci tvoje;
da tamo probam naci ja ono
sto sanjam nocima.

Znaj, doci cu, jednoga dana
pod prozore tvoje.
Pusticu da ti pjeva srce moje.
Pjesma je to o ljubavi,
ko iz bajke.
Kad voljese se carobnjak i
zlatokosa... voljese se tiho
dusom i srcima.

Znaj, obecajem, jednoga dana
doci cu ti ja...
*"Da bi se zlo ąirilo dovoljno je da dobri ljudi nista ne cine."
-Edmund Burke*

Osjecao sam kako mi teska tisina sumi u usima. Jos uvijek svijesti zarobljene negdje na raskrizju izmedu sna i jave kroz tu koprenu tisine jedva cujno i iz velike daljine u usima mi se stvori tihi zuj krila i udaranje muhe, koja je tko zna gdje u stanu bezuspjesno pokusavala izici kroz zatvoren prozor. Taj me je zvuk vratio iz zemlje snova. Polako sam otvarao oci, sada vec potpuno budan. Znao sam da sam sam. Roditelji su vec odavno bili na poslu. I ta misao, kao silo me bocnula, i poskocio sam u krevetu. A i inace nisam bas neki tip koji obozava izlezavanje. zivjeli smo u jednosobnom stanu. Tamo, negdje, sezdesetih godina kada je zgrada izgradena, to su bili stanovi za raju i naprosto su pucali od luksuza. Prvo bi ste usli u predsoblje u kojem se niti dvoje prosjecno gradenih ljudi ne bi mogli mimoici. Bilo je malo … i nekako kockasto sa po jednim vratima na svakome zidu. Kuhinja sa ugradenim plakarom koji je sluzio umjesto smocnice. Kupatilo sa tus kadom i sanitarijama velicinom je tek za koji centimetar nadmasivalo samo predsoblje … i soba u kojoj sam se ja upravo probudio.
Hitrim pokretom smaknuo sam pokrivac sa sebe. Dakako, nosio sam svoju najdrazu pidzamu. Bila je sva u uzduznim linijama, i svim mogucim nijansama zelene boje. Nogavice su se na par mjesta od cestog pranja opasno bile istanjile otkrivajuci gotovo samo tkanje materijala. Nikakve mamine molbe i obecanja o novoj pidzami nisu pomagale. Ovu staru ne bih dao ni zasto na svijetu. Koliko smo samo snova podijelili nas dvoje.
Zadubljen u misli osjetih kako me topli prsti jutarnjeg sunca draskaju po vratu onim ne izrecenim obecanjem. Vrijeme je za ustajanje. Dosta snazno, koliko su to tada moje djecje ruke bile primio sam prstima nogavice pidzame i izdigao svoje bez zivotne noge spustajuci ih s kreveta. Prvo jednu, pa drugu. Kao i svako jutro, promatrajuci ih tako za tren pokusao sam svim silama pomaknuti prste. I znao sam da nece ici, ali bio je to kao neki svojevrstan ritual s kojima bih zapocinjao dan. Prisjecam se, samo koliko je puta mama uzaludno trosila glasnice pokusavajuci me nauciti da kulturno skidam robu sa sebe. Najvise sam volio, kako je to ona zvala, "zguliti se na brzinu" ostavljajuci robu da lezi onako posuvracena. Nisam to cinio jer sam bio zlocest. Cinio sam to radi vremena. Jos kao dijete bojao sam se da ce mi dan proci prebrzo, valjda bih zato cim bi otvorio oci odmah "vozio u trecoj brzini". Da uspijem sustici dan, i da mi nista ne promakne.
Jos jednu sitnicu mama nikako nije uspijevala progutati, a to je kada bih svoje noge stavio za vrat i trcao po stanu oslonjen samo na dlanove. Moje neuspjelo pravdanje da bih takav mogao raditi i u cirkusu na njene je oci donio suze. Tako sam odlucio to vise ne izvoditi … ili barem ne pred njom. Dakle, vezan tako u cvor zaputio sam se u kuhinju. Kako sam i pretpostavljao dorucak me je cekao na stolu pokriven salvetom. Komad domace kobasice i kruh namazan pastetom preklopljen jedan na drugi da se ne osusi. Biti ce to sasvim dovoljno. Vrativsi se nazad u sobu trebalo mi je tek koja minuta da udem u trenirku. Ne pitajte me za boju … i ova je, naravno, bila zelena. Bice da je to bio moj zeleni period.
Kraj uzglavlja su stajala kolica. Privukoh ih malo blize, i onda jednim zamahom uskocim u njih. Kotaci su se skriputavo javljali svaki puta kada bi ih pokrenuo rukama. Kao kada ti stari prijatelj pozeli dobro jutro. Dorucak sam ubrzo sa stola premjestio u najlon vrecicu i pazljivo polozio uz sebe na sjedalicu. Kljuc od stana koji je valjda od kada ja pamtim za sebe bio zavezan na bijelu vezicu od patika kao kakvu zlatnu medalju objesio sam oko vrata. I bio sam spreman da otkrijem sto to sa sobom nosi novi dan.
Sama je zgrada vise licila na cetverokatnu kasarnu. S dugim hodnikom koji je na obje strane imao niz stanova. Nas stan je bio s ove strane gdje je bio balkon, pa je tu hodnik bio i svjetliji. Drugi je njegov kraj zavrsavao u gustome mraku iz kojega sam uvijek mislio kako ce izletjeti neko cudo da me zgrabi i odvuce u to crnilo. Ali ovo jutro nisam imao vremena za takva razmisljanja. Recite mi odakle, ali ja sam sebi utuvio u glavu kako me bas to jutro vani ceka gomila djece da se igramo. Jos barem da sam znao gledati na sat. Ovako sam izasao u hodnik koji je bio utonuo u svoju prasnjavu uspavanost. Pogledom sam sarao od vrata do vrata kao da pokusavam proniknuti iza kojih se krije najbolji kandidat da me, i moja kolica, naravno, iznese pred zgradu.
Preko puta nas je zivio stari cika Dobrivoje sa svojom bakicom. Dobar stari svat. Ali ne samo da on onako mrsav i sa svojim rukama koje su se uvijek vidno tresle nije mogao nositi, nego je bio i velika spavalica i budio se jako kasno. Mozda da pokusam kod Gavre, zeljeznicara?! To su vam jaki momci. On se sigurno ne bi ni uspuhao noseci me niz stepenice. Ako se je vec vratio iz nocne smjene, sada potpomognut nesto umorom, a nesto i bocom loseg konjaka koji je pio bas kao drugi ljudi vodu, zasigurno cvrsto spava, i ne bi ga bas bilo pametno buditi. Dok sam ja tako isao od vrata do vrata skriputava pjesma kolica pratila me je u stopu. Samo sto je ona u praznom hodniku iz pjesme vise nalikovala grmljavini. Nekako sam se nasao pokraj stepenica. Dok je misao o djeci koja me cekaju, i o igri u mojoj svijesti sjala poput sumskog pozara, po