Bez Sjene, Zoran Novak [free biff chip and kipper ebooks .TXT] 📗

U stvari ga je dobio netko drugi radi mene. Ali da pocnem pricu iz pocetka. Vracao sam se s posla, i jedva sam cekao doci do stana. Samo da mogu skinuti ove patike s nogu. Dan i nije bio toliko los, ali se moji bolovi pojavljuju kada oni to hoce, i to je bas uvijek u najgorem trenu. A kada me noge bole hod mi je tezi i moje je sepanje vidljivije. Kao i uvijek igrao sam igricu brojanja koraka. Poceo bi ih brojati samo tako, iznenada, i uvijek bi pokusao pogoditi koliko ih je jos ostalo do ulaza. Tek sam bio zasao za cosak samoposluge i osmjehivao sam se sam sebi. Vise nisam bio tako daleko.
U susret mi je isla jedna mama u drustvu svoga malog sina. Drzeci nekakvu igracku u rucicama okretao se prema njoj i nesto joj vazno objasnjavao. Mati ga je uporno upozoravala da gleda naprijed kamo ide. I tako korak po korak bivali smo sve blize. Konacno je malisan cuo majcina upozorenja i pogledao ispred sebe.
- Mama, vidi kako ovaj ciko hoda.- progovorio je ugledavsi me. Ta djecja iskrenost i radoznalost uvijek me je odusevljavala i tjerala osmijeh na lice. Za njih nije bilo toga sto se nije moglo reci, vidjeti ili pitati. Takve sam uzvike dozivljavao mnogo puta u zivotu. Ali zvuk samara koji se zaustavio na djecjem licu bilo je ono sto sam cuo po prvi puta. Bilo je to nesto najgore od svega.
Ne shvacajuci radi cega je tako grubo kaznjen, djecje su se oci pocele puniti suzama, a ramena su se stala tresti od nezaustavljivih jecaja. Osjetio sam veliku bol u sebi. Ona dva-tri koraka koliko me je djelilo od djecaka uspio sam pretopiti u jedan. Stap sam ukopao pred sebe i polako i mucno sam se pomocu njega poceo spustati. Kleknuo sam na jedno koljeno pred djetetom. Bilo je to jace od mene, ali vidjevsi njegovo tuzno lice i suzne oci samo sam ga zagrlio. Utonuo je u moj zagrljaj s onim djecjim povjerenjem, a ja sam ga samo cutke drzao tako dok se njegovo jecanje polako stisavalo. Kada smo se obojica smirili, a moram priznati da je i u meni divljala oluja emocija; i tko zna da sam samo za dlaku bio nagao mogao sam svasta izgovoriti. Ovako sam samo ga samo malo odmakao od sebe, i gledajuci ga ozbiljno u oci ispricao sam mu pricu o tome kako sam i ja nekada bio mali kao on, i kako nisam slusao mamu i nisam pazio. Jednom je naisao auto i pogazio me.
Naravno da je ta prica bila daleko od istine, ali za djecaka je bila dobra. Gledao je malo mene, pa malo stap u mojim rukama, i onda s ozbiljnom znatizeljom pitao boli li me jako. Odgovorio sam da boli. Cak sam zadigao nogavicu hlaca otkivajuci pred njim gadan, dugacak, crveni oziljak. Prisao je blize naginjuci se prema mojoj nozi. Nekoliko je trenutaka sve cuteci promatrao, a onda sam osjetio kako njegovi mali prsti stidljivo opipavaju oziljak.
Potrazio je majcinu ruku i sve jednako je gledajuci u lice svecano je obecao da ce je uvijek slusati, i kako njega auto nikada nece pogaziti. Trebalo mi je malo duze da se dignem na noge. Pogledao sam u zenu. Bila je crvena u licu. I opet smo krenuli svatko svojim putem. Djecacic je vec zaboravio malo prijasnju epizodu i nastavio je neumorno cavrljati.
A ja sam nastavio brojati korake osjecajuci kako me onaj samar pece na licu...

Bozic uvijek ucini da se osjecam najusamljenijim covjekom na svijetu. Na dan kad su drugi ljudi zajedno sa svojim obiteljima, svoju osamljenost osjecam jace nego li bilo koji drugi dan u godini. Toga se dana posvetim svojim sjecanjima i svima onima kojima sam u svom zivotu nenamjerno ucinio bilo kakovu nepravdu. Molim ih, u sebi, ne da mi oproste za ono sto sam im ucinio, nego da me samo pokusaju razumjeti.

U svom zivotu sam uvijek vrtio neki svoj film, zivio po nekim svojim pravilima i za sve sto sam dobivao od zivota morao sam se dobro oznojiti. Naucio sam biti sam. Naime rodjen sam kao invalid. Ne zelim sada ulaziti u potankosti moga zivota jer bi me to odvelo predaleko, ali cu samo reci da nije bilo svaki puta bas zabavno.

Ono sto vam zelim ispricati dogodilo se kada mi je bilo oko trideset godina. Upoznao sam djevojku koja svoju ljepotu nije nosila na licu, nego u svom srcu. Po prvi puta se nisam sramio sam sebe, jer ona nije primjecivala moje nedostatke. Vidjela je mene. Osobu onakvu, kakav sam duboko u sebi, i to mi je povratilo vjeru u zivot. Nisam se osvrtao na onu poslovicu da i previse srece moze znaciti pakao, jer sam po prvi puta u zivotu bio istinski sretan. Pakao sam upoznao malo kasnije. Bilo kako bilo zajedno smo uzivali u svakom trenutku koji smo proveli skupa, pa i sada, jos uvijek kada se sjetim tog vremena osjetim nekakvo blazenstvo u srcu.

Jednoga sam dana posao u bolnicu na redovitu kontrolu koja je trebala biti rutinska, ali pretvorila se u sve drugo, samo to ne. U bolnici mi je radjena, ne znam vise niti ja koja operacija po redu, sve sa nadom mozda bude bolje. I tako, nista ne sluteci, krenuo sam u bolnicu. Visesatno cekanje i dugotrajne i bolne pretrage vise mi nisu smetale, jer sam sa zeljom iscekivao da se vratim kuci i osobi koju volim. Konacno kada je sve bilo gotovo, jos su me jednom pozvali kod doktora u ordinaciju. Kako sam bio bolnicko dijete, da tako kazem, naucio sam prepoznati kada nesto nije u redu. Pod doktorovim smrknutim pogledom i moj se smijesak ugasio u trenu. Poznavali smo se vrlo dobro, pa je izbjegao kurtoaziju i jasno mi je rekao kako stoje stvari. Cirkulacija krvi u lijevoj nozi mi je jako oslabila i tamne flekice koje su vidljive znace da stanice ne dobivaju dovoljno krvi za svoj rad. Morati ce mi odrezati nogu. Znam da mi je govorio jos i o tome da se ne brinem da to sve nece doci tako brzo, ali meni je samo u glavi odzvanjalo kako cu ostati bez noge, te drugo i nisam cuo.

Tu smo vecer izasli na veceru. Bilo mi je tesko pretvarati se da je sve u redu, ali ljubav mi je dala snage da i to izdrzim dok ne nadjem neko rjesenje. A Bog mi je svjedok koliko sam o svemu mislio na povratku kuci iz bolnice. Pa, ipak, na kraju je odluku umjesto mene donio slucaj.

Na povratku iz restorana sreli smo, u prolazu, par njenih prijatelja. Nakon kulturnog klimanja glavom mimoisli smo se, i onda sam cuo kako jedan govori:... da je pametna mogla bi imati mene, a ne tog bogalja ... Tu je bio kraj. Zaustavili smo se na sred ulice i sve sam joj ispricao ono sto mi je doktor rekao. Kada sam zavrsio pricu vidio sam suze u njenim ocima. Ona je plakala radi mene, a ja sam u dusi plakao radi nas oboje, jer mi je bilo jasno sto moram uciniti. Od toga je dana vise nisam vidio. Saznao sam, kasnije, da se udala i da ima dvije djevojcice. Zelim im svima da budu sretni.

Eto, tako ja na Bozic sjetim se onih koji su mi dragi.

Isprekidanog daha, u posljednjem trenutku je naprosto uletjela u poluprazni gradski autobus. Spustajuci se na najblize slobodno mjesto, u pola glasa, onako, samo za sebe upucivala je prijekore na svoj racun. Eto, opet joj se to dogodilo. Umalo da zakasni na posao radi svojih misli. Ali Lea nikada nije dozvoljavala da bilo sto pretjerano utice na njeno raspolozenje, tako da je, kada je autobus krenuo vec skoro zaboravila na svoju nevolju. Mirno se zavaljena u sjedalo prepustila svojoj svakodnevnoj igri.

Naprosto je obozavala, da bi skratila dosadno putovanje, kradomice promatrati ljude oko sebe, i onda bi zamisljala kakve li su sudbine tih ljudi. Naravno, da bi se zadovoljila ona je zamisljala price vezane uz te ljude. Sve su Leine price morale biti sretne i lijepe, jer drugacije nije islo. Taman je promatrala lice jedne starije gospodje pokusavajuci otkriti njenu pricu, kad li se iznenada zaprepasteno trgne i potpuno zaboravi na svoju igru.

Isprva je pomislila da joj se samo pricinilo, jer pokret koji je osjetila je bio tako lagan, gotovo stidljiv kao nesto nestvarno, ali nije bilo tako. Necija ruka lagano je klizila njenim vratom nadasve intimnim pokretima paleci joj kozu na vratu. Dok je razmisljala sto da ucini sa nasrtljivim neznancem, njegovi su pokreti bivali sve njezniji i sve topliji. Cula je vlastitu krv kako joj bucno sumi u usima, a tijelom joj se razlijevala neka prijatna toplina cineci da se osjeca nekako razmeksanom, kao da je cijela od voska. Njena ljutnja i odlucnost netragom su nestali, i Lea zaprepastena svojim ponasanjem otkrije kako u stvari uziva u tim dodirima. U jednom trenutku je osjetila topao dah na svojoj usnoj skoljci. Da li je to bio lagani poljubac, to nije znala vec je zadovoljno zaklopila svoje oci.

Ovo sto joj se dogadja je ono nesto sto je oduvijek snivala, i zato se prepustila laganom uzivanju.

Ali kako to u zivotu inace biva, da sve lijepo ima kraj, ovaj put se kraj Leine pustolovine priblizavao u vidu njene stanice na kojoj je morala sici sa autobusa. Teskom mukom se otrgla iz svojih snova, i ukocenim pokretima digla se sa sjedala. Odlucnim koracima uputila se ka izlazu ne osvrcuci se iza sebe. Tek kada se nasla na samim vratima skupila je toliko hrabrosti da pogleda iza sebe. Autobus je bio prazan i ona je bila jedini putnik. U nevjerici se ogledavala oko sebe, a istina joj se svojom konacnoscu cerila u lice. Sisla je iz vozila, i dok je ono nastavljalo svoj put jedna suza je klizila niz Lein obraz.